Davno je primijećeno da se u pojedinim fazama mogu pojavitii poremećaji u ishrani. 
Ako posmatramo ljude koji tuguju, npr. izgubili su blisku osobu, često možemo vidjeti da u prvim fazama nemaju apetit, ne mogu da jedu i mogu smršati i po nekoliko kilograma. Nekada ih emocije i misli o gubitku preokupiraju do te mjereda danima ne osjećaju glad i odbijaju hranu pa dolazi do psihičke i fizičke iscrpljenosti. Zbog gubitka apetita tada im je potrebno nuditi hranu i nagovarati da jedu kako bi očuvali snagu i zdravlje. 
U kasnijim fazama može doći do pretjeranog unosa hrane, čak i do prejedanja. Tada govorimo o emocionalnom prejedanju. Funkcija hrane u ovom slučaju je da se priguše emocije tuge i druge emocije koje nekada idu s njom pod ruku (krivica).

Možemo reći da gubici koje doživimo, između ostalih i gubitak voljene osobe, ostavljaju posljedice i prvobitna osjećanja vezana za njih mogu se reaktivirati tokom života. Ako gubitak posmatramo kao duboku ranu na duši, ta rana itekako može da boli, da nas ometa u svakodnevnom životu i da nas iscrpljuje. Vremenom može da zacijeli, ali i da povremeno prokrvari i ponovo zaboli kao nekada. 

Prethodno je rečeno da su gubitak apetita i emocionalna glad često povezani sa procesom tugovanja. To znači da sa osjećanjima kasnije mogu da se reaktiviraju i poremećaji u ishrani.

Ono što je važno istaći jeste da je u procesu tugovanja veoma teško postići i održati svjesnost o jedenju, jer osoba prebacuje misli na gubitak, zaokupljena je njime, često ne misli o svojim osnovnim potrebama, pa ni o hrani, bilo da je odbija, prejeda se ili ne jede kvalitetne obroke.