Zašto dijete ne uspijevaju?
Kroz svoju praksu porodičnog ljekara često sam imala priliku da vidim gojazne pacijente koji povremeno drže dijete, smršaju, pa im se vrati kilaža, nesrećni su zbog svog izgleda, zabrinuti su zbog svog zdravlja itd… Jednom riječju, nije im išlo održavanje željene kilaže na duge staze (ako bi uopšte i stigli do nje) uprkos ogromnom trudu i vremenu koje su uložili. Što je još gore, pored sveg mučenja koje su prošli, i dalje su imali i osjećaj krivice zbog „nebrige o sopstvenom zdravlju“. Međutim, kad bih malo porazgovarala s njima, shvatili bi da su zapravostalno brinuli o svom zdravlju i pokušavali ga sačuvati, ali nisu mogli, ili nisu znali da se izbore sa lošim navikama u ishrani i sa emocionalnom glađu sa kojom su se svakodnevno suočavali. Osjećaj neuspjeha i krivice ih je izjedao.
Pravi izazov predstavljalo je pokušati pomoći ovim pacijentima da izađu iz začaranog kruga neuspješnih pokušaja da smršaju.
Šta su pacijenti rekli – zašto dijete “nisu radile”?
1. Držali su instant dijete koje su obećavale npr. 5 kg manje za mjesec dana uz određen režim ishrane, ali čim bi smršali, vraćali bi se starim navikama.
2. Stalno su bili gladni i držanje dijete je za njih bilo pravo mučenje.
3. Bili su kod nutricioniste, dobili jelovnik, ali su se vremenom umorili od stalne kontrole nad tanjirom.
4. Nisu imali vremena za spremanje obroka.
5. Jelovnici su se mnogo razlikovali od hrane koja je njima dotupna i često su bili komplikovani.
6. Nisu mogli organizovati svoje vrijeme kako bi ispratili vremenski raspored obroka.
7. Desio im se neki traumatičan događaj poput razvoda, bolesti ili smrti drage osobe pa su prekidali dijetu.
8. Nisu mogli odoljeti hrani u večernjim satima, kada im je bilo dosadno itd…
9. Nisu bili dovoljno motivisani.
10. Stalno su mislili o hrani.
11. Negativne emocije su zatrpavali hranom.
12. Jedenje iz dosade, usamljenosti i sl. je rušilo svaku dijetu.
13. Nakon izvjesnog vremena sprovođenja dijete počeli su stagnirati u kilaži i izgubili su motivaciju jer nisu postigli željeni cilj.
14. Bez podrške nutricioniste vraćali su se starim navikama.
15. Njihovi ukućani nisu željeli jesti hranu koju oni jedu pa su često popuštali pod pritiskom.
16. Jeli su ne razmišljajući o tome šta jedu i da li je to dobra hrana za njih.
17. Nisu znali kuvati zdravo…
Tako sa se postavlja pitanje šta je trebalo uraditi da bi moji pacijenti postigli i održali željenu tjelesnu težinu?
Odavno sam shvatila da je svaki pacijent jedinstven, te da i pristup u rješavanju problema gojaznosti mora bitiindividualan. Dakle, da bih im pomogla, trebala sam sagledati njihov život, shvatiti kako funkcionišu, kako provode vrijeme, koliko se kreću, šta i kada jedu… Takođe, bilo je važno saznati šta ih motiviše, kakve su im brige, njihovu porodičnu dinamiku, njihov odnos prema hrani, navike, prepreke u istrajavanju u zdravim navikama….
Glavni cilj koji sam imala dok sam vodila razgovore jeste da otkrijem da li u osnovi njihove gojaznosti postoji emocionalna glad. Ako je postojala, vrlo brzo bi i pacijenti shvatili da su u stvari emocije uzrok stalnog prejedanja.
Kada bih im sve to razjasnila, zajedno bismo pravili plan, ili bolje rečeno, projekat zdravog života u koji bi često bila uključena psihološka podrška i psihoterapija. Pokazalo se da, ako problem sa emocijama riješimo i popravimo odnos prema sebi, i emocionalna glad postaje prošlost.
Šta je pacijentima bilo potrebno da bi uspjeli?
1. Dati im adekvatnu dijetu. Dakle, dijetu je trebalo prilagodili njihovom stilu života: prilagoditi vrijeme obroka, vrijeme za nabavku i spremanje namirnica po principima zdrave ishrane.
2. Osobama sa hipertenzijom, dijabetesom ili nekom drugom bolešću dati medicinsku dijetu.
3. Izbjeći sabotaže članova porodice. Ponekad bih pozvala cijelu porodicu da dođe na konsultaciju kako bih im pomogla da sagledaju problem gojaznosti i pomognu jedni drugima. Radila sam na osvješćivanju dobrobiti zdrave ishrane svakog njenog člana.
4. Naučiti ih da za kratko vrijeme kuvaju zdrave obroke kada su prezaposleni.
5. Naučiti ih da svjesno jedu.
7. Pojedinima koji su imali problem sa „emocionalnim prejedanjem“ bila je potrebna psihoterapija. Ovim pacijentima sam posvećivala posebnu pažnju u radu. Noćno jedenje, jedenje iz dosade, zbog straha, tuge ili anksioznosti, bio je problem koji bismo zajedno rješavali.
8. Pronaći slobodno vrijeme za pripremu obroka.
9. Pomoći im da konstantno sprovode adekvatnu fizičku aktivnost.
Na kraju, moj zaključak je bio da za uspjeh nije dovoljno propisati dijetu. Tu je bilo mnogo aspekata kojima je trebalo posvetiti pažnju i raditi s pacijentima na njima. Ukratko, najvažniji su:
